07.10.2018.

Sanjala sam ga…. Vec dugo nisam pisala ovdje, nekako sam se prepustila desavanjima i odustala od sebe. Zivot ko zivot, ni bolji – niti gori. I mozda ga bas zato i sanjam. Znate, duboko u sebi vjerujem da svako od nas posjeduje jednu osobu koja kada ga zagrli, sve prodje. Svi problemi, nedace, tuge i strahovi. E pa i ja imam tu osobu. Nisam ga vidjela uzivo, sigurno ima 7 godina. Ali on i dalje zivi u mojim snovima. Moj suprug je moja najveca ljubav, bar tako mislim. Jer, da nije to bio, zar bi se udala za njega na kraju? Ne znam više ni sama. Opet razmisljam cesto, zasluzuje li on mene. I zasluzujem li ja zaista ovaj tretman kombiniranja ljubavi/mrznje? Prema A (by the way moj prvi decko) nikada nisam imala ovoliko ljubavi. Ali sam zato uvijek pored njega osjecala neku prisnost i pripadnost. I vjerovala sam da mi niko to ne moze oduzeti. On je cinio sve da me ucini srecnom. I ne sjecam se da sam ikada zaplakala pored njega, osim kada sam ga, nakon 5 mjeseci vidjela, pa mi se neka tuga rasplamsala u grudima. I pitala sam sebe tada, zasto sam uopste cekala toliko. ZAsto nisam otisla i rekla mu da mi je stalo i da ga volim i da ne mogu vise ove udaljenosti. I sjecam se, plakala sam i kada sam mu rekla da ne zelim da se udam za njega. Bilo mi je zao i tesko, ali jednostavno sam mislila da je to jos prerano za mene. Ko bi rekao da cu se vec za 7 mjeseci udati za drugog covjeka. I da necu misliti da je rano, niti da sam mlada, vec da je to to. Krenuti grlom u jagode trnovitim putem srece.

A me je voljeo. Imao je cudan smisao za humor, cudan nacin ponasanja i cudne neke principe. Spolja gledano, bio je pravi alfa muzijak, onaj dominantni, koji zeli da mu zena bude naklonjena i da trci za njim, a on da se pravi da mu nije stalo. Ali, kako je vrijeme odmicalo, pokazao mi je svoju drugu stranu. Onu koju je krio od svijeta…stranu slatkog zaljubljenog djecacica cije bi se lice na svakom nasem sastanku ozarilo od srece. Nisam znala da to cijenim. Smetala mi je daljina, smetalo mi je to sto sam mislila da ja mogu naci ljepseg, jer su me svi ubjedjivali da sam dosta ljepsa od njega. Drugarice sve su govorile sto ce mi on takav. Nije on bio neki frajer, niti je neka ljepota, ali ja sam padala na neku kombinaciju njegove ostrine prema drugima i istovremeno njegove njeznosti prema meni. Cudom sam se cudila tome kako je on znao da voli. A da se to s’ vana nije dalo primjetiti.

Ali eto, malo moja glupost, malo svi ti vanjski faktori učiniše da uništim život i sebi i njemu.

Oženio se…večer prije me zvao da me pita da li sam spremna da dodje po mene, da zivimo zajedno, da budem njegova zena. Rekoh mu da necu. Da imam momka i da sam srecna, a on slobodno neka zeni neku drugu.I tako, ozeni se on. Onom koju nije volio i do koje mu nije stalo. U roku od godinu dana dobiše i sina. Prelijep dječak, ima očev šarm i majčinu boju tena. Divna kombinacija. Nakon još godinu dana, on počinje da pije. Zove me iako zna da sam već i ja udata i da čekam dijete. Mjenjam broj telefona. Ne želim varati svog muža. Ja njega volim najviše na svijetu. Da ga ne volim, zar bih se uopste udala za njega. Cekamo bebu, a ja cekam i da problemi sa njegovom porodicom prestanu. I tako sve u krug, svi nešto čekamo, a nikako da dočekamo. Nakon 2 godine braka A se razveo. Slao mi je poruke na facebook da mi kaze da sam ja kriva jer me voli i ne moze da me zaboravi. Blokiram ga. Ne želim sve to da slušam. Prvo mislim nisam kriva, posle kontam i jesam. Da je mene oženio da li bi sve to tako bilo. Možda i bi. Branim se time da iza te hladne spoljašnosti i sloja divne meke duše ipak stoji hladan i rezervisan čovjek. Mora da je tako. Možda se prikrivao svo vrijeme. Kao moj muž koji je glumio da sam mu najbitnija, a posle mu je sve bitnije od mene bilo. Ne znam, niti ću kad saznati. Trudim se da potisnem to.

Sinoć, nakon svađe sa mojim mužem, nakon što sam vidjela u njegovim očima neki vid prezira prema meni, sanjam njega. A stoji ispred mene. Plačem. Pričam mu kako mi je teško. Kako pored porodičnih imam i mentalne probleme. Kako me depresija godinama guši i kako iz nje ne mogu da izađem. To je prvi put u životu da usnijem tako realističan san. On na sve moje riječi samo šuti. Prilazi mi i jako me grli, brani me od svega i odjednom se osjećam tako lijepo. Ne pamtim kada sam ljepše i sigurnije spavala, kao ni kada sam osjećala takvu grižu savjesti kada me ujutro mm probudio zagrljajem…

Komentariši